Jutrost me nasmijala žestina napada jedne znanstvenice, kojoj ta žestina s obzirom na suhoparni znanstveni jezik koji upotrebljava, očito ne stoji, naime osim primijećivanja žuči autorice, ja sam razumio jedino citirane stavove, na koje autorica svoju žuč izlijeva.
Napadnuta je Mariana Mazzucato, o kojoj sam do danas imao tri podatka, da je svjetski poznata ekonomistica, da je kao uzor navode dvoje meni jako zanimljivih njemačkih političara, bivša ideologica njemačke Ljevice i sad nedavno osnivačica stranke, koja nosi njeno ime i prezime "Savez Sahra Wagenknecht" i napreduje kao nitko prije, već je dvostruko jača po anketama od stranke Ljevice, te Robert Habeck aktualni ministar gospodarstva i šef Zelenih, treće, voditeljica projekta "Zdravlje za sve" svjetske zdravstvene organizacija i savjetnica nekoliko svjetskih vlada.
Što me u srazu između dvije ugledne svjetske ekonomistice toliko nasmijalo? Mazzucato je, govori ugledna kritičarka iz struke, ekonomska šarlatanka, jer se u ozbiljnom znanstvenom diskursu koristi dosjetkama.
Davno je prošlo vrijeme kad je homo universalis hodao zemljinom površinom, dobro, još i danas se nađe poneki zaostali primjerak s falinkama poput Deana Kotige, svi smo uglavnom fachidioti s viškom znanja o nogometu, glazbi i herojskoj povijesti svog zavičaja.
Zato meni ,koji nemam pojma o ekonomiji, dobro dođe, kad mi Sahra kao doktorica znanosti na dva tri anegdotalna primjera, objasni osnove aktualnih i naizgled paradoksalnih ekonomskih zbivanja, poput razjašnjenja, zašto je zrakoplovna karta Berlin-Frankfurt često, ne uvijek, toliko o ozbiljnoj znanosti, skuplja od karte Berlin-New York. Ja bih uvijek na ozbiljno pitanje koje postavljam, rado čuo anegdotalni stručni odgovor, jer istina nikad nije, toliko me iskustvo naučilo, potpuno jednoznačna.
S druge strane pomalo ipak iritiraju zadravorazumska ili zdravoseljačka tumačenja zbilje, česta kod nas od vremena Mike Špiljaka do današnjih dana, u realnoj zajednici i na blogu, to mi već djeluje pomalo scary, ono trumpistički...
Novo na foto blogu u nekadašnjem stilu, šetnja je trajala 30 minuta pauze, ručak poslije još jednog odrađenog sata, meni se ipak najviše svidjela gothic kombinacija, slab sam na darkerice(klikni na link, ako ne moraliziraš previše):
"Dark is not dead"
Za one koji vole moždane egzibicije novi članak jednog od sudionika subotnjeg druženja kod nas, drugi je na fotografijama prošlog posta s foto bloga, o njegovom liku i djelu drugi put, obojica su nekad bili na listi jedne od rijetkih stranaka u Hrvatskoj brisanih iz registra, piratske stranke (klikni na link, ako si pametan, ja ne bih na ovo upozorenje ;):
Tako je govorio Cerovac
O damama koje su još mnogo zanimljivije ću drugi put, možda bude i prigoda.
Sutra imam samo dva radna sata, a onda su isplanirani sljedeći, kao slobodni dani. Možda bude post, a možda i ne, možda auto bude u redu, a možda i ne, uglavnom ako se pakiramo, pakiramo i internet kutiju. Jin se još nije posve oporavio od veterinara, danas ga je njegov susjed stalni suparnik uspio griznuti u ranjenu nogu, liječili smo ga i to je nepoznanica.
Zbog naslova koji mi je na prvu tako efektno zazvučao, a i fotki od danas pao je jedan neplanirani post.
Nevjerojatno koje meni asocijacije jutrom pune glavu. U Njemačkoj se svaki dan nove javne osobe i poslovni ljudi distanciraju od krajnje desnog AfD-a, nitko ne priznaje da za njih glasa, a svejedno su druga stranka po snazi u državi. Zato me jutros iznenadila ova vijest, za one koji ne znaju njemački, poslije ću objasniti o čemu se radi.
Kao što je poznato mi već dugo barem jedan ljetni mjesec, kad su svi, pa i Nijemci, na našem moru, provodimo u Berlinu, zadnjih godina uvijek u istoj zgradi u centru, gdje smo već stekli i prijatelje, s kojima se pozdravljamo kao stari znanci. U blizini pješice je jedan park u kojem Jin ujutro uživa, tu je i više supermarketa, Rewe na par koraka, Edeka, Aldi, Lidl i Netto malo dalje, tramvajska stanica par koraka, i do S-Bahna (Schnellbahn-brza željeznica) isto idemo pješice. Ujutro nakon vitaminskog napitka i tamne čokolade, te šetnje s Jinom, idem do dućana, po topla peciva, narezak, obično neku inačicu pršuta sebi i kuhanu šunku drugarici, te sireve po ukusima, te sebi uzimam jeftinu mineralnu gaziranu, drugarici Tonic, sebi sladoled u kornetima, drugarici, ako drukčije ne napiše, Buttermilch. ubitačna rutina :D.
Sad dolazimo do poante koja možda ovaj put nikome baš neće biti naročito zanimljiva. Drugarici je kod Buttermilcha bitno samo da je punomasan, inače Buttermich, baš nikad nisam ni razmišljao o prijevodu, složenica kao mnoge njemačke od riječi Butter-maslac i Milch-mlijeko, ženskog je roda, jer se član određuje po drugoj imenici sastojnici, a mlijeko je die Milch, danas prvi put išao pogledati što Google kaže, kaže mlaćenica, hrvatska riječ za koju prvi put čujem i ne znam što bih s njom. Tako ja u marketu samo gledam, što masnije i jeftinije, često pak taj masni Buttermilch stoji samo od skupljeg Müllera, al ipak kupim. Drugarica svaki put primjeti, a jesi našao firmu, konstatiram, samo to imaju, ona onda, a dobro. Nikad joj se ti proizvodi nisu sviđali, sad će imati razlog više. Naime u linku kažu, da je ugledni član uprave dao ostavku, jer je gazda intimus sušefice AfD-a Weidel i ne krije veze s tom strankom, što toj firmi šteti.
Inače nije to jedina od bogatih njemačkih obitelji što je surađivala s nacistima, sad su se samo prebacili na ovu desnu stranku, samo većina njih ili se distancira ili to, zbog poslovne politike, krije.
Završavam, žurim na delo...
Kao mladom stipendistu socijalističkog dijela bivše Njemačke, lišenom i najmanjih materijalnih problema, sve mi je bilo taman i iritirale su me, iz današnjeg kuta gledano, zbilja nebitne sitnice, što se tiče krupnih stvari, poput sveprisutnih sigurnosnih službi i militarističkog društva, mi stranci smo bili svjesni da, kao gosti, ne trebamo previše talasati.
Svi njihovi mediji su imali rubrike “Iz jednog drukčijeg svijeta”, to me mnogo žešće iritiralo, nego coca cola propaganda kod nas. Objavljivali su fotografije beskućnika koji eto, u drugom svijetu, spavaju po ulicama, narkomana koji leže pored javnih zahoda, birane vijesti iz zapadnih medija o svakodnevnim tragedijama, dok oni eto osiguravaju stambeni prostor, kakav takav, uz cjelodnevne vrtiće, svim registriranim parovima iznad 18, uz punu zaposlenost. Nitko nije razumio primjedbe dijela nas, da bi opreznije trebalo forsirati retoriku drugog i drukčijeg.
Mi smo u subotu imali bučno druženje kod nas u stanu, točnije kuća je u pitanju i kako čujem, nitko od stanara u blizini u stvari ništa nije primijetio. Ja sam pak opazio koliko sam se udaljio od svakodnevnog živog komuniciranja, pješačenje do posla i nazad, šetnje s Jinom i razgovori sa samo par vlasnica Jinovih prijateljica, i on poput mene, na nepoznate muške uglavnom reži, a prema curama je galantan, vozimo se do Lidla, Konzuma, Kauflanda, DM-a, ovisno što trebamo nabaviti, Jin i ja opet šetamo okolo čekajući kraj kupovine naše drugarice i to je to, uz polugodišnje odlaske na ultrazvuk i markere, i čekanja na sljedeći termin i terapiju očiju, ako socijalnog pregleda više ikad i bude.
Svi u mom društvu su zbilja, svaki na svoj način, posebni, u svojim područjima dominantni, nešto pak poput slušanja sugovornika do kraja, im je strano. Ja sam ubrzo odustao od borbe za riječ i samo neverbalno, što se ipak pratilo, sudjelovao. Potpuno sam zakržljao, već barem desetljeće, nakon gore navedenih radnji, ostatak vremena provodim u virtualnom svijetu, za svojim “radnim stolom”. No, eto, kad sam se kratko povukao iz bučnog prostora i nešto komentirao kod Blumija, nitko nije izgleda ni primijetio.
“Kako to da vi, koji ste ti, meni, koji sam vi, kažete ti, kad ja, koji sam vi, vama, koji ste ti - kažem vi!”
Abdulah Sidran
Otišao je u bolja prisjećanja veliki književnik i bosanski akademik Abdulah Sidran. Zadnji put smo se pozdravili na sajmu knjiga u Puli, sjetio me se. Rekao je da će sjećanja biti sve bolja, jer nam je stvarnost sve gora. Ja sam kao ondašnji student manje više sudjelovao na njegovim ritualnim opijanjima ponedjeljkom i ljudovanjima, podsjetio sam ga, rekao je, e da je ostao uvijek samo ponedjeljak. Zadnje što sam čuo je prije par godina, da je jedva preživjeo koronu. Bio je poznat i po filmskim scenarijima, jedan od najpoznatijih je bio za film "Otac na službenom putu", o vremenu kad su ljudi u masovnoj paranoji zbog moguće agresije SSSR-a i njegovih saveznika lako završavali u zatvorima, a majke su djeci govorile da su otišli na duže službene puteve.
Mi više nikog ne pokušavamo zavaravati.
p.s.
Dodatak- foto blog
Danas objavljeno o uvredi jednog profesora
Moj cijeli život prolazi u opoziciji prema tradicionalnim vrijednostima, više mi je teško debatirati kontra njih, jer su mi jednostavno dosadne i ne da mi se nikog ništa uvjeravati. Čak i ako učenic(e)i ispale neku notornu glupost, uglavnom to dolazi iz doma svog, niti ne trepnem, uopće ne doživim, što bi se reklo, ponekad samo eventualno ispravim veću gramatičku grešku, izrečenu na stranom jeziku.
Nena Brockhaus piše za bezvezni desni portal focus.de subotom svoju kolumnu, naglašavam i prezime, da je ne bi dovodili ni u kakvu vezu s poznatom istoimenom pjevačicom. Kupili su je, jer se i sama izjašnjava kao konzervativka, i to popularna i zgodna, što je u tom miljeu tamo rijetkost. Objavila je četiri knjige, od kojih je zadnja “Stari mudri muškarci” apsolutni hit među konzervativcima.
Više razloga je zašto ja eto redovno čitam svaku subotu Nenu, koja mi je svjetonazorom jako udaljena. Pismena je, britkog jezika, neuvijeno brani često neobranjivo, tek čitajući nju sam shvatio, neka blago rečeno, izuzetno nespretno formulirana mišljenja Zelenih, njih i dogmatsku ljevicu posebno ima na zubu. Uvijek veliča svoje profesore s fakulteta, koji su u svakoj situaciji branili temeljno pravo na drugo mišljenje.
Dok sam još bio mlad i strpljiv, pokušao sam kreirati psihološki profil tradicionalista, mudrih starih ili bijelih, u njemačkom je razlika samo u jednom slovu između mudrih i bijelih, a oni ionako često pišu pogrešno, čitati najpopularnije od njih, nije mi išlo, čeznuo sam ćuti drugo mišljenje, koje neće biti primitivno ili samo dosadno. Recimo preko pitanja Sahre Wagenknecht “Zašto je avionska karta Berlin-Frankfurt uglavnom jeftinija od karte “Berlin-New York?” sam naučio više o gospodarstvu, nego od svih njih zajedno i famoznih stabilizacijskih politika, koje su bile uzor i našim ljevičarima, a nikad ništa dobrog nisu donijele.
Nena i kad brani idejne gluposti njemačkih desničara, brani ih na čitljiv i duhovit način, izbjegavajući poantu osnovne teze, koja se sama po sebi nameće. Treba npr. propisati broj azilanata, koje Njemačka može podnijeti, super, odredimo broj i stop, nema više problema. Izuzetno je spretna i u toj “Gender debati” o univerzalnom jeziku, pojednostavljeno rečeno, kad, kao samo po sebi razumljivo, govorimo “učenici”, zašto to ne bi bile “učenice”...Tu, njenu tezu, koju drugi baš nisu isticali, “država je puna polupismenih, to je najjednostavniji način umnogostručiti ih”, to, posebno kod nas, ne mogu ni ja osporiti. Ili univerzalni klozeti, za koje smo se mi Pirati borili i u zgradi berlinskog parlamenta izborili, do čega su doveli, neću navesti kako poentira, ali razumijem kao kontraargument. O obrani starih muškaraca poput Trumpa i Bidena i veličanja njihovog životnog iskustva, neću trošiti riječi.
Ja imam dojam da se Nena u stvari samo igra, suptilno zeza, ponekad iznese i opasnu tezu :”Važnije je pravo na različito mišljenje od AfD-a”, baca udicu, na koju se nažalost neki lijevi profesori love, pa je proglašavaju islamofobom, homofobom, antisemitom u jednoj osobi, što Neni naravno jako godi i, umjesto da prihvate njen poziv, da joj dođu u goste i suoče mišljenja s inteligentnom plavušom, te hladno razgolite bijedu njene argumentacije, ignoriraju pozive, koje ona redovno šalje.
Mislim da je njoj u suštini to svejedno, mlada je, uspješna, bogata i intelektualno superiorna, ne samo svojoj redakciji...
Jedan od zanimljivih članaka, koje sam jutros pročitao, dva zanimljivija su slične tematike, ali neću ih uzeti kao predložak za diskusiju, jer je velika vjerojatnost, da bi namjerno bili krivo shvaćeni, što je ovdje redovita pojava.
Ukratko za one koji ne čitaju njemački, osim, ako znaju namjestiti, čitaju preko google prevoditelja, radi se o regulaciji ljubavnih odnosa u ženskom nogometu. Naime u EU i ovdje navedenoj Velikoj Britaniji, ženski nogomet doživljava procvat i neizbježno se profesionalizira, to naravno donosi sa sobom i neželjenu stranu, koja se kod amaterskog nogometa i nije baš problematizirala.
Prvi slučaj koji je senzibilirao širu javnost za temu je elegantno riješen. Trener i sedamnaestogodišnja igračica su priznali svoju ljubav, on je odmah dao otkaz na mjesto trenera, nakon što je problematizirano produženje ugovora s njegovom dragom, iako njene igračke kvalitete nisu sporne. Stvoren je konsensus u takozvanoj javnosti da su neprihvatljive veze tog tipa, kad je jedan dionik nadređen drugom. Njih dvoje su i dalje u sretnoj vezi, forma zadovoljena i svi sretni i zadovoljni, prave se Englezi :D
Buru je izazvala trenerica jednog od najtrofejnijih britanskih klubova, problematizirajući lezbijske ljubavne veze među igračicama, naravno ne radi se o osudi istospolne ljubavi, to bi bilo moguće samo u krajnje zaostalim europskim državama, nego su navedeni konkretni primjeri za razmišljanje. Za dvije igračice se zna da su u vezi, jedna je može biti najbolja ili samo najutjecajnija među ostalima, drugoj je upitan produžetak profesionalnog ugovora, izuzetno problematična i nezahvalna situacija za trenericu, kakvih, ispostavilo se u diskusiji, itekako ima.
Ipak suluda ideja, da se to nekako konkretnije propiše, ne nailazi baš na podršku svemoćne javnosti. Možebitni mobbing će se dokazivati na svakom slučaju posebno.
Erich Fried: Samo ne
Život bi bio
možda jednostavniji
da te uopće nisam sreo.
Manje tuge
svaki put
kad se moramo razdvojiti
manje straha
od sljedećeg i
onog rastanka nakon sljedećeg..
I također ne previše
od te bespomoćne čežnje
kad ti nisi tu
koja samo nemoguće želi
i to odmah
u sljedećem trenutku
i koja je onda skrhana
jer to ne može biti
i teško diše.
Život bi bio možda
jednostavniji
da te nisam sreo
Samo to ne bi bio
moj život.
Što znači "izaći iz zone komfora"? Izlazak iz tog stanja, koje može biti samo prividno, za racionaliste, koji uvijek polaze od već zloglasne teze, neka struka kaže svoje, može biti pitanje samo za psihologe ili čak psihijatre. Oni će pak često reći, često sam komunicirao s jednom iz struke, da je izuzetno važno naći pravi način izaći iz te famozne zone. To jako zbunjuje nas koji osjećamo, da nam nije dano ikad vjerovati, da se u toj zoni nalazimo, čak smo često čeznuli za njom, nama toliko nedostižnom. U stvari, svojim postupcima, smo se udaljavali iz tog privida, kako smo rano spoznali, lažne sigurnosti.
Izuzetno dobro razumijem junakinje i junake iz književnog opusa Heinricha Bölla, svog omiljenog pisca, po svim objektivnim mjerilima današnjice, redom autsajdere, a veliko je pitanje, je li točna teza većine kritičara, da oni sami, porodičnim ili drugim usudom, snose veliki dio krivice, za ono što im se događa.
Koja noć, koji dan. Jutros nakon košmara ustao oko pet, Jin s kojim sam se dio noći družio, ovaj put je nastavio spavati. Pokušao sam sve i poetski složiti, prilično uspješno, ali nisam uspio dovršiti do sedam, uoči odlaska na posao. Nadao sam se, da će se šef ipak predomisliti, pa da ćemo barem kratko prošetati, ništa od toga. Ponedjeljkom imam najviše sati, ne baš najbolje grupe, danas su mi se dogodile i cjeline, koje baš i ne volim previše, odmah prvi sat je počelo, predavao sam, učinilo mi se da je nešto skliznulo s katedre, ali se nisam zaustavljao. Nakon drugog sata ne mogu naći ključ učionice, netragom nestao, nije pronađen do kraja radnog dana. Išao ipak do zbornice vidjeti da tamo automatski nisam ostavio ključ, ništa od toga, dočekuju me sa sindikalnim pitanjima. Vraćam se na nastavu, neočekivani problemi učenika s brojevima, miješa se 14 i 40, kad sam fit tako nešto se nikad ne događa, ipak,, barem savršeno rutinski kontroliram živce i strpljivo apeliram da se malo razmisli, prije nego što se nešto kaže...
Stižem doma, Jin strpljivo čeka na balkonu i iako bubane noge, zalijeće se niz strme stepenice pred mene, nema predaha. Nakon šetnje koja me dodatno iscrpila, ručak,, i bez odmora žurba na sud, trebaju nam potvrde, prije isteka radnog vremena. Drugarica ulazi prva, Jin i ja čekamo. Iz zgrade izlazi žena u lijepo kombiniranom, ipak za sud malo nekonvencionalnom kompletiću, ide s osmijehom srdačno prema meni, nekad draga učenica, sad sutkinja. Ipak ne govori istinu, da izgledam dobro kao nekad, i netko tko je, kako sam priznao, pred umirovljenjem. Jednom, kad mi je bilo najgore, ponudila mi je pomoć, žalio sam se na blogu, oko onog što mi se dešava, njena sestra, tad poznata blogerica, s kojom se nisam komentirao, ju je upoznala s mojim postom, moja sindikalna odvjetnica je u međuvremenu već riješila situaciju. I sad je očito zanimalo što radim tamo, međutim shvatila je da ovaj put ne želim pričati i da nije ništa ozbiljno, drugarica je pak izašla, rekla da moram požuriti i kamo trebam ići, u sekundi sve izdala. Kad smo se vratili na parkiralište i već platili parkirnu kartu na automatu, sjetili smo se da nismo kupili drugarici cigarete ni Jinu štapiće za zube, kojih mu je nestalo, joggirao sam preko mosta i prometne ceste do Korza i nazad. Bilo je uspješno, drugarica je rekla da još imamo itekakve fore u vremenu, međutim rampa se nije željela podići. Odmah se stvorila gužva iza nas, srećom, tu je bila i osoba, koja iz iskustva zna, kako zazvoniti za pomoć i javio se odgovorni čovjek s klasičnim budalastim pitanjem, jesmo li platili kartu, nakon potvrdnog odgovora nam je daljinski podignuo rampu. Čim smo stigli doma, požurio sam vidjeti, što se događa na školskim teamsima, još uvijek nam je to glavna oglasna ploča, neumrlo naslijeđe one nesretne nastave iz vremena korone i zamislite, to mi se zbilja neuobičajeno dugo nije dogodilo, krv je izbila na nos. Imali smo mi još itekako događanja, drugarici su iz nepoznatog razloga oni iz bombona uskratili slanje poruka i pozive, njihovu službu je već legendarno teško dobiti, nešto u rangu činovnika iz našeg ministarstva, kad je nakon izvjesnog vremena uspjelo, stigla je samo poruka, resetirali smo, probajte i sve je funkcioniralo...
< | ožujak, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |